Kažu
da je tuga najbolja inspiracija. Onog momenta kad je moj muž izneo
kofere, sela sam za kompjuter i pisala skoro dvadeset sati. Pravila sam
pauze da odem do toaleta i da odremam nekoliko minuta na stolu. Završila sam
roman!!! Roman koji je stajao skoro nedirnut dve godine. Pisala sam i na mom
licu su se smenjivali osmeh i suze. Baš ono što je najbolje opisivalo naš brak.
Haos, strast, svađe,piće, žurke, suze, molbe za oproštaj, izvinjenja, divlji
seks, brze noćne vožnje, večita žurba. Nikad mir i sklad. Začarani krug iz kog
se teško izlazi.
Prvih godina braka, uživala sam u haosu u našem životu i haosu koji smo
pravili uvek i svuda. Valjda sa godinama, čovek se umori i poželi mirnu
luku. Da li sam ja brže starila, pa je kod mene došlo do potrebe za
smirivanjem, za pravim domom i porodicom, ne znam, tek odjednom sam se našla u
sitauciji da mi smeta dim cigarete, buka, da se plašim brze vožnje, da počnem
da brinem o tome šta jedem i koliko spavam. On se u početku smejao videvši promenu
kod mene, ali je bio ubeđen da je to samo trenutni hir. Bližila sam se
četrdesetoj, a da nikad nisam bila bolesna, nisam imala ni jedan abortus...
Dete mi nikad nije palo na pamet.
Ustala sam jednog jutra, natečena i neraspoložena. Loše sam spavala. Skuvala
sam kafu, napravila limunadu i pošla da se tuširam. Prošla sam pored velikog
ogledala i sporo, kao u filmu, vratila se unazad, da osmotrim to biće koje je
upavo prošlo ispred ogledala. Kao da sam gledala neku drugu ženu. Poslednji put
kad sam se pogledala u ogledalo, bila sam mlada i lepa... devojka...
Živa, vedra, vesela. Puna snage. Sada me je iz ogledala gledalo jedno
turobno lice, tamnih podočnjaka i upalih očiju. Žena, neodređenih godina,
neodređenog statusa, neodređenog zanimanja... Neodređene boje kose... Prišla
sam ogledalu da se pogledam izbliza. Bore, poneka seda, nekoliko kilograma
viška... Ispravila sam se i uvukla stomak. To sam bila ja, stvarno ja.
Neka nepoznata Ja. Neka «ja» koja mi se nije svidela.
Nikad neću shvatiti kako i odakle, misao je sinula! Nije to bila ni misao u
pravom smislu reči, ni osećaj. Jednostavno, postala sam svesna da ću postati
majka. Da, baš tako! Nije mi prošlo kroz glavu da sam trudna, već da ću postati
majka! Osmeh koji se tog momenta pojavio na mom licu se ne zaboravlja. Ta
sreća, ta ispunjenost do kraja je ono nešto za šta žena celog života živi.
To je bilo pre tri godine. Moj muž je mislio da ću ići na abortus, ali to je
bilo nešto što sam očekivala od njega. Niti je želeo decu, niti je bio spreman
da bude otac. Nije bio spreman ni za kakve obaveze. Rekla sam mu da ću sama
podizati dete. Tad još nisam znala da nosim blizance. Nije ni pokušao da me
odgovori.
Rekla sam mu da želim da se iseli što pre. Dali smo jedno drugom ono što smo
imali i mogli i bilo je vreme da se rastajemo. Pitao me je jesam li sigurna da
mi neće biti potreban dok se ne porodim. Rekla sam mu da, ako ću sama podizati
dete, mogu sama i da podnesem trudnoću. Rekao je da nikad neću imati problema
sa novcem. Rekao je da ne želi da se razvodi, ma koliko to čudno zvučalo.
U tom trenutku, ni ja to nisam želela. Želela sam da svako nastavi sa životom
koji njemu odgovara.
*
Zvao je redovno da čuje kako sam, pa kako smo. Mislila sam da će se onesvestiti
kad je čuo da sam rodila dva dečaka. Nisam htela ranije da mu kažem. Došao je
da ih vidi tek kad su imali šest meseci.
*
Već tri godine živim mirno i povučeno, a većinu slobodnog vremena
provodim sa sinovima, napolju. Žena sam. Majka.
Pre dva sata se pojavio na vratima sa rečima:
- Primate li me
kao muža i oca?
I tog momenta,
sve je bilo kompletno. Nisam mogla da sakrijem suze. Zagrlila sam ga i viknula:
- Deco, stigao je
tata.
*
Eno ih u sobi. Sede na podu, zasuti igračkama.
*
Sedim za kompjuterom i buljim u ekran, pokušavajući da se saberem. Još jednom
mi se sreća osmehnula. Plačem, smejem se.
Upravo sam počela da pišem novi roman. I sreća je inspiracija...
2003.
Нема коментара:
Постави коментар