-
Baš
me zanima kako Ana izgleda kad zavodi.
-
Koja
Ana?
-
Vi.
-
Zašto
govorite u trećem licu?
-
Da
bude privlačnije, romantičnije, intrigantnije...
-
Ah,
zbog toga, znači? – pitala je da bi dobila na vremenu. Nije očekivala takav
odgovor od njega.
-
Hoćete
li mi pokazati?
-
Šta?
-
Kako
zavodite.
-
Ne.
-
Zašto?
-
Šta
ću onda sa vama?
-
Kad?
-
Kad
budete zavedeni.
Nasmejao se. Lep i zagonetan osmeh.
Obećavajući. Odbacila je poslednju misao.
-
Ana
ne zavodi.
-
Ne?
-
Još
joj se nije desilo da joj ne priđe muškarac koji joj se sviđa.
-
Tako
znači?
-
Tako.
-
Ja
vam nisam prišao.
-
Nisam
ni ja rekla da mi se sviđate. – pogledala ga je pravo u oči, podigla obrvu i
nasmešila se.
-
Tvrd
je orah voćka čudnovata...
-
Da.
-
Šta?
-
Slažem
se sa „ne slomi ga, al zube polomi“
-
Ne
biste, valjda, dozvolili da ostanem bez zuba?
-
Čim
tako razmišljate, nije orah u ljusci za vas.
-
Nego?
-
Mleveni.
Tu ste sigurni.
-
Ahahaha.
Ana, divni ste. – bilo je očigledno da
ga je zbunila.
-
Znam,
hvala. – ustala je i pružila mu ruku.
-
Gde
ćete?
-
Moram
da idem. Bilo mi je drago.
-
Zaista?
Šteta... – rekao je nadajući se da će se predomisliti.
-
Hoćete
li mi pustiti ruku? Ne mogu bez nje da idem.
Nasmejao se naglas. Jedva je pustio.
-
I
meni je bilo drago. – još dugo je gledao za njom.
Нема коментара:
Постави коментар