``I
tako se naš putnik našao u jednoj zemlji, nije važno kako se
zove i jednom veku, nije važno kom. Već na prvi pogled je primetio: Pa, ovde
nema ružnih ljudi! Hej, pa ovde svi liče, kao da su, ne daj Bože, braća,
sestre, rođaci.
Pošto
je putnik muško, sasvim
prirodno, više su ga zanimale pripadnice suprotnog pola i pomislio je
da bi, možda, mogao da se po završetku putovanja, vrati u ovu zemlju i potraži
srodnu dušu.
Osobama
ženskog roda je bilo nemoguće odrediti godine. Sve su bile mladolike i slične...
Sve su imale dugačku kosu, savršene konture lica, savršene usne, noseve,
savršene obrve, duuugačke trepavice, savršene uši... Grudi su im kipele iz odeće,
zadnjice su bile stegnute u teeesne farmerke. Nosile su kratke bluze, jakne,
majice, kapute...Što se zadnjica tiče, konstatovao je da tu još i ima razlike u
obliku i veličini.
Teško
je mogao da odredi koja je majka, koja ćerka. Prvo je bio oduševljen, a onda
zbunjen. Čak su i babe izgledale kao da su im blizu po godinama. Doduše, samo
na prvi pogled koji može i ne mora da bude dovoljan za tačnu procenu. Ulazio je
u prodavnice, domove zdravlja, škole, bolnice, razna preduzeća... Svuda su bile
slične face. Nisu to više lica, već face...
U jednoj bolnici je prišao sestri
koja je začuđeno izvila obrve kad ga je videla. Nije znao šta je pogrešio, osetio
se neprijatno i hteo je da pobegne pred pogledom neprirodno plavih očiju koje
su ga odmeravale kroz dugačke trepavice i smeškale se neprirodno debelim
usnama, između kojih su virili neprirodno beli zubi savršenog oblika i veličine.
I ona je, na prvi, pogled bila lepa.
Jedva je uspeo da joj postavi
pitanje. Nepromenjenog izraza lica mu je odgovorila. Pa, ona je kao lutka. Sad
su njegove obrve bile izvijene od čuđenja. Shvatio se da njene nisu od čudjenja
takve. One su, verovatno greškom, trajno takve.
Izašao
je da potrazi neki kafić, da sedne i sredi misli, zapiše poneku misao kad mu je
kroz glavu proletelo da ceo dan nije video žensku osobu u suknji. Okrenuo se
niz ulicu i bacio pogled. Farmerke, trenerke i pantalone... Zašto? Zaključio je
da će, verovatno, uveče imati sreće da vidi bar jedan par lepih nogu u suknji.
Raspitao
se za najbolje kafiće, klubove restorane. Rekli su mu da ne propusti splavove. Već
u prvom klubu je doživeo iznenađenje. Sve osobe ženskog pola su imale suknje i
haljine skoro iste dužine. Sve su imale ogromne grudi, ogromna usta, divnu dugačku
kosu. Mirisale su fantastično. Svaka je mogla da bude filmska zvezda, onako na
prvi pogled. Shvatio je da ceo dan nije video veliki nos, ni klempave uši.
Kakva čudna zemlja. Otišao je u drugi, treći, četvrti klub. U svakom ga je sačekalo
isto. Savršene konture lica, grudi i noge. I zubi, naravno...
Krenuo je u hotelsku sobu i video dve devojke koje su stajale na ćošku i pričale. Pomislio je da su to one devojke i onda sa užasom
shvatio da su iste kao i sve ostale koje je video u ovoj zemlji. Sve devojke
izgledaju kao devojke za...zabavu. Rešio je da sutra ode iz ove zemlje. Dugo
nije mogao da zaspi, a kad je zaspao kroz san su mu letele noge, usne, grudi, nokti, obrve...
Ujutru
je spakovao ono malo stvari i krenuo peške. Promašio je ulicu i naišao na neobične,
moderne metal – staklo zgrade koje su ličile na NLO.
Provirio je iza ograde jedne od njih, iz koje
se čula neobična muzika. Ljudi su stajali u redu, uglavnom ženskog pola. Na početku je stajao ćelav muškarac,
nabildovan, istetoviran. Držao je ogromne makaze.
Odsecao
im je noseve. Na istu dužinu!!! Sestra bi im stavila zavoj sa rečima: “Nemamo
anesteziju, ovo je siromašna zemlja. Ne brinite, proći će.”
-
Jaooo, pa to boli! - uzviknuo je putnik, ali ga niko nije čuo. I
bolje što nije... Otišao je dalje da vidi šta se čeka u sledećem redu. Grudi!
Nije želeo da gleda. U sledećem - usne...
Pomislio je da sanja. Obišao je oko zgrade i
video da na ulazu piše:
DOBRO DOŠLI!
Ne razlikujte se! Pomoći ćemo vam da
ličite na ostale. Budite ISTI!
Zavrtelo
mu se u glavi. Nekad je važilo: budite
posebni i svoji... Pa, ovo je svojevrsna fabrika. Šta je ovo? Kakva je ovo čudna
zemlja? Zašto?
Pogled
mu je pao na golubove koji su kljucali. Većina je bila tamna, bilo je nekoliko šarenih
i jedan beli. Bili su izmešani i u tome je bila lepota. Beli je bio još belji u
društvu tamnih, istih... Išao je dalje. U jednom dvorištu je video desetak mačaka
koje su se izležavale na suncu. Nekoliko sivih, tigrastih, nekoliko šarenih,
jedna žuta i jedna bela. Lepota različitosti. Ni tri šteneta koja su gladno
cvilela trčeći za majkom nisu bila iste boje... Nasmejao se videvši vrane.
Vrane su iste. Ali su, dokazano, inteligentne. I ovce su iste, ali, koliko je
on znao, ne baš inteligentne... Vrane i ovce... Crno i belo. Pre nego što mu se
razvila misao u glavi, pogled mu je pao na dvoje dece od trinaest ili četrnaest
godina koji su žurno išli ka njemu. Devojčica je imala dugu smeđu kosu
prošaranu plavim pramenovima, a dečak kratku riđu. Ha, imao je pege. Kad sam
pege video poslednji put? Shvatio je da
beže od nečega.
Čuo je glas:
-
Mislim da možemo ovde da se
odmorimo. Uhhh.
Okrenuo se da ih bolje pogleda i pitanje mu je
izletelo:
-
Deco, od čega bežite?
-
Od istog! - rekli su uglas.
-
Molim?
Muški glas je rekao:
-
Hoće da me ošišaju na kratko i da mi
smanje uši, a njoj da skinu pege i stave periku dok joj kosa ne poraste dugačka
kao moja, pa da je ofarbaju. I nos hoće da joj izravnaju!
Putnik se postideo. Za dečaka je
mislio da je devojčica, a za devojčicu da je dečak. Zbog dužine kose, naravno.
Gledao
ih je sa divljenjem. Konačno, neko drugačiji. Ona, devojčica neobične lepote,
belog tena, obraza prekrivenih pegama, sa malom grbom na nosu. Prirodne duge
trepavice su uokvirivale žuto zelene oči. Obrve su joj bile drugačije od
ostalih... Nisu bile nacrtane. Pogledao je njega ponovo. Savršene crte lica.
Mogao je da bude i dečak i devojčica. Kakav neobičan par.
-
Hoćete li da popijete neki sok sa
mnom?
Devojčica je rekla:
-
Ne znam, baš... Ne poznajemo vas...
-
Sešćemo u baštu, može? Blizu ulaza.
Možete da odete kad god poželite.
Dečak je rekao:
-
On izgleda drugačiji. Idemo na piće
sa njim. Znam gde ćemo.
Pogledala ga je sa osmehom.
-
A ja znam na šta misliš! Idemo!
Odveli su ga do jedne obične zgrade
sa visokom ogradom. Na ulazu je pisalo: OAZA.
Ubrzo je shvatio zašto. Oaza slobodnih i drugačijih.
-
Mogu li negde da iznajmim sobu, da
se odmorim od sveta istih?
-
Naravno, za drugačije će se uvek
naći mesta.
Nasmešio
se, a srce mu se steglo. Zaključio je da je armija istih veća i jača i da drugačiji
više nemaju šanse... Zašto bi moralo da postoji mesto poput OAZE, da nije tako?
Nije hteo da izgovori to što je pomislio. Neka uživaju dok
god mogu.
Нема коментара:
Постави коментар