Žena sam.
Magistrirala sam u najkraćem mogućem roku. Uz posao preko zadruge. Bila sam đak
generacije, pa student generacije. Bila sam neko pred kim je svetla budućnost.
Neko na koga će ova zemlja moći da računa. Tako su mi govorili od kad znam za
sebe. »Samo ti uči, radi, trudi se. Rezultat ne može da izostane. Možda ne dođe
odmah, ali budi strpljiva. Svaki rad se isplati» Tako su govorili moji
roditelji.
Biro za nezaposlene, konkursi, oglasi,
molbe, beskrajni razgovori, odbijanja... Konkursi, oglasi, molbe... Čekanje...
....... Pitanje prijatelja: «Zar ne znaš
da se ovde dobija posao preko koverte ili kreveta?» Stid od same pomisli na tako nešto.
Roditelji su mi umrli. Jedva sam
sastavljala kraj sa krajem.
Konkursi,
oglasi, molbe, nadanja... Sve češće sam bila gladna. Povremeno sam radila
poslove sa srednjom školom.
Srela
sam prijateljicu koja je završila fakultet malo posle mene. Pere stepeništa,
sprema stanove, poslovne prostore... Muž je, posle sedam godina braka, ostavio
sa ćerkom. Bilo ga je sramota što mu je žena čistačica, a sam nije mogao da
izdržava troje... Povremeno im šalje pare...
Koverat
ili krevet? Koverat nemam. Krevet...
«Nažalost, mesto je već popunjeno» - učtivo je
rekao. Pogledala sam ga pravo u oči, prosto, kurvinski i rekla da je meni
potrebno nešto drugo.
*
Htela
sam da prodam svoju pamet i znanje. Nisu hteli da ih kupe.
Hteli su nešto drugo. I to su hteli debelo da plate.
Zar
da se prodam za bedno radno mesto, rano ustajanje i mrcvarenje po autobusima,
trač partije, sindikalnu pomoć u vidu krompira i zimnice. Malu platu? Da se
prodam, pa da opet jedva sastavljam kraj sa krajem? A...ne!
Koliko
ih je samo bilo... šefova, direktora, rukovodilaca, članova komisija, upravnih
odbora...iz perioda ”konkursi, oglasi, molbe...”
*
Danas imam svoju firmu. O novcu nikad više neću morati da razmišljam. Živim u drugom gradu. Ugledna, uspešna poslovna žena.
Imam trideset osam godina. Žena sam. Magistar. Nekad đak i student generacije, neko ko obećava. Zatim, silom prilika – kurva. To sam doktorirala.
Za
ovih nekoliko godina, muškarci su mi se toliko ogadili, da se neću udavati.
Žao
mi je što neću imati decu. Ne bih podnela da mi dete dođe jednog dana kući sa
šokirano-zgađenim izrazom lica. Šta bih mu rekla? Možda: “Lažu ljudi” ili “Dete
moje, daj bože da se nešto promeni dok ti porasteš.”
*
Kurva sam... Bila...
1989.
Нема коментара:
Постави коментар